Malina (lat. Rubus idaeus L.) je višegodišnja, listopadna biljka koja pripada porodici ruža (lat. Rosaceae). Tokom rasta formiše grm sa savijenim ili uspravnim, žbunstim i zelenim izdancima visokim do 2 m i obrasli sitnim trnjem.
Latinski: Rubus idaeus
Engleski: Raspberry
Porodica: Ruže (Rosaceae)
Dimenzije: do 2 m
Karakteristike
Do zime izdanci odrvene i postaju braon dok se u drugoj godini produžuju, cvetaju i rađaju.
Koren je razgrana, dobro razvijen, raste puzajući po zemlji i može da naraste i do 1 m. Iz mnogih pupoljaka niču novi izdanci. Kora na mladim granama je dlakava i zelenkasto sive boje, dok je na starijim granama drvenasta i braon. Pupovi su sedeći, konusno zašiljeni, usko jajasti i spiralni. Imaju nekoliko svetlosmeđih, golih ljuski, a vršni pupovi su najčešće veći od bočnih, dok su pupoljci sa bočne strane na vrhu blago zašiljeni ili zaobljeni, neparno pernati i dužine 5 - 12 cm. Imaju 3 - 5 nazubljenih, sedećih lisaka koje rastu usmerene prema crhu, na poleđini su svetli i dlakavi, a na licu glatki i tamnozeene boje.
Cvetovi su jednodomni, dvopolni i pravilni, prečnika oko 1 cm. Rastu savijeni, sakupljeni u grozdaste cvasti i smešteni na stabljikama. Imaju dvostruko cveće, a sastavljeni su od čaške koja se sastoji od 5 šiljastih, širokoo trouglastih, zelenih i dlakavih latica po ivicama obrubljenih belom bojom. U početku rastu uspravno, a posle se razvijaju prema dnu i savijaju. Venac se sastoji od 5 duguljastih, uskih i golih latica. Tučaka je mnogo, kao i prašnika koji su beličasti, a jajnik je obrastao. Cvetaju u maju i junu.
Plod je koštica koja se lako ljušti, a čini ih crveni plodovi slatkog i sočnog ukusa. Ne sazrevaju svi istovremeno, a na na istoj stabljici se mogu naći i zreli plodovi i cvetovi. Seme je svetlo smeđe i mrežasto bradavičasto. Sazreva od juna do avgusta.
Poreklo
Latinsko ime roda Rubus potiče od reči ruber što u prevodu znači crvena, jer postoji nekoliko vrsta ovog roda koja rađa crvene plodove. Ime vrste idej označava njenu pripadnost, a to je najviša planina na Kritu - Ida. Planina je važna u grčkoj mitologiji, pominje se da je boginja Rej potajno ovde u pećini rodila Zevsa, skrivajući ga od oca Krona da ga ne bi progutao, a u nastojanju da spreči proročanstvo koje proriče da će ga njegov potomak svrgnuti sa trona.
Na stranim jezicima zove se red raspberry (eng.), lampone (ita.), ronce du mont Ida i framboisier (fra.), frambueso (špa.) i malinjak (slo.).
Stanište
Malina je rasprostranjena po regionima Evrope, Severne Amerike i Severne Azije, od nizija do nekadašnjeg planinskog pojasa. Prirodno raste u većim grupama na ivicama šuma, u živim ogradama i šikarama, na rastresitim, plodnim, dubokim i ne previše suvim zemljištima. Maline su takođe pokazatelj količine azota u zemljištu. Razmnožava se semenom i vegetativno deljenjem grma i sakupljanjem izdanaka sa korena u proleće. Često se gaji zbog čega su razvijene i brojne sorte koje rađaju plodove i početkom jeseni.
Gajenje
Maline se sade na blago senovitom i sunčanom položaju zaštićenom od vetra. Vole rastresito, blago kiselo, vlažno, bogato i dobro drenirano zemljište. Razmnožavaju se tako da iskopamo korenske izdanke i ponovo zasadimo kao živu ogradu ili da se slobodno širi po zemlji. Za gajenje malina kao živa ograda potrebno je postaviti dve ivične šipke, zategnuti dve žice i usmeravati izdanke kroz njih.
Najbolje ih je saditi u jesen, od septembra do oktobra i u rano proleće. Za sadnju više sadnica je potrebno rastojanje od 40 - 60 cm između grmlja, ili 1,2 - 1,6 m između redova.
Ako se tokom sadnje skraćuju oštećeni koreni, potrebno ih je saditi plitko i ne dublje od prethodne zasađene dubine. Na početku je važno obilno zalivanje, a za zadržavanje vlage u zemljištu stavljamo malč koji služi kao trajni pokrivač tla.
Slično kupini, kada se jednom posadi, teško je se rešiti jer je invazivna biljka. Nove stabljike često rastu na metar od drugih i treba ih držati pod kontrolom. Posle sazrevanje, drvenaste stabljike seku se do temelja jer više neće rađati.
Važno je napomenuti da se malina ne kopa da se ne bi oštetilo korenje. Ispod nje možemo da sadimo nevene ili mahunarke koje sakupljaju azot, a sadnja povrća zelene boje takođe se pokazalo uspešnim. Velike sorte nemaju aromu divlje maline, a postoje i sorte maline koje imaju žute plodove.
Dobra je medonosna biljka i pčele vole da posećuju njeno cveće tokom celog dana sakupljajući manje polena i više nektara. Zbog malog i plitkog cveta nektar se suši, a dnevni prinosi mogu da budu i do 6 kg, dok se ukupno od malina može sakupiti i do 40 kg meda po košnici. Med od maline jeprijatnog ukusa, karakteristične arome i svetlo žute boje. Smatra se jednim od kvalitetnijih vrsta meda i kristališe nakon 3 meseca stajanja.
Upotreba
Voće se većinom jede sirovo ili ceđeno za sok. Ako mu se dodaju šećeri, može se napraviti sirup, a popularni su i želei, marmelade i džemovi od maline. Sadržava pektin, do 1,4% slobodnih organskih kiselina (jabučna, limunska), do 1% proteina, oko 10% šećera, vitamin C i puno kalijuma, gvožđa i fosfora.
Listovi maline se koriste i za pripremanje čaja. Takođe su bogati taninima koji se koriste za sprečavanje dijareje, naročito kod dece jer su veoma blagi. U prošlosti su se koristili kao sredstvo za olakšavanje i podsticanje porođaja. Mlado lišće sadrži karoten i vitamin C.
Seme maline ima sposobnost upijanja UV zraka zbog čega se od semena koji ostaju kao nusproizvod ceđenja i proizvodnje sokova od maline, hladnim presovanjem izrađuje biljno ulje koje se posle koristi u preparatima koje štite kožu od sunca.
Srodne vrste
Foto: elenaiks / Pixabay
Ostavite odgovor